MOBITEL - 1.dio

  prosinac, 2005  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
strahote koje su se dogodile Haryu Z.
sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća
krajem proteklog milenijuma,
kada su tek malobrojni imali mobitele

1. DIO

2. DIO

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr

Čovjek-vadičep sreće ženu ribu

- za odrasle:
Pisac prostih priča

31.12.2005., subota



Hary Zrinjsky pije whiskey. Ne godi mu odviše, ali tako je to - promijeniš ime, promijeniš piće. Zameteš tragove. Počneš novi život. Ne piješ više pivo, rakiju, vinjake ni gemište.

U skladu s novim životom Hary Zrinjsky sjedi u bistroTu "Velvet" u Dežmanovu prolazu. Mobitel je odložio do čaše s whiskeyem, da svi vide, a kroz veliki prozor svjetlo iz lokala osvjetljava crni metalik BMW. To ga čini ponosnim: manevrirao je velikim automobilom tri četvrt sata po kratkoj i prekrcanoj slijepoj ulici da bi ugrabio mjesto za parkiranje upravo pred ulazom.

I zašto sad sva ova ženskadija unaokolo ne obraćaju ni najmanju zericu pažnje na njega? Ili sjede po dvije, tri i ne šljive nikoga ili, još gore, sjede s nekim dečkićima koji ne bi mogli platiti ni dvjesto maraka za Ruskinju, a njima bi dale besplatno! Vidi im se u očima, kako se smješkaju, naginju prema njima i uvijaju.

Dolazi konobar. Gospodina traži netko na telefon koji se nalazi na šanku. Kojeg gospodina? Hary Zrinjsky se prisjeti da je on sada gospodin. Dakle, njega netko traži na najobičniji telefon na šanku. Gospodin Hary ima problem: da li da ponese mobitel kad ode na telefon? To mu se čini pomalo glupo: zamišlja se sa slušalicom u jednoj ruci, a nekorištenim mobitelom u drugoj. Ali kako da ga ostavi na stolu, pa da netko od gostiju nabrzinu nazove Australiju?

Konobar je već ponovo iza šanka i držeći slušalicu jednom rukom drugom maše Haryju da požuri. Migoljeći između stolova, osvrćući se da ni na trenutak ne ispusti mobitel iz vida, Hary Zrinjsky stigne do šanka i prihvati slušalicu. Tek tada se zapita tko bi ga to mogao tako zvati. Ta nitko ni ne zna da je ovdje!

S druge strane žice javlja se uzbudljiv mladenački ženski glas:

- Gospodin koji sjedi u "Velvetu"...?

- Da - više upitno izusti Hary.

- Koji ima mobitel?

- Da - sigurnije potvrđuje on, ali kratko i oprezno.

- Koji je došao crnim BMW-om?

- Da - Hary je zadovoljan jer je nesumljivo zamijećen.

- Koji je broj vašeg mobitela?

Zbog toga ga zove? Ali, Hary obožava davati broj svog mobitela jednako kao što voli nositi bijele čarape. Izrecitirao je broj ni ne misleći zašto će joj.

- Vas trebam!

Uzbudljivi su ženski glasovi, naročito mladenački, zarazni: učas je i Hary Zrinjsky zarazno uzbuđen. Ona ga treba! I njega i broj mobitela! Tko zna zašto ga treba? Da ga nazove mobitelom? Možda ga treba upravo zbog onoga zbog čega on nju treba? Zbog najveće potrebe u životu? Jer da ne treba, zar bi se trudio nabaviti crni metalik BMW i mobitel, te sjedio u "Velvetu! pod lažnim imenom? Nažalost, nitko ga u "Velvetu" nije pitao kako se zove, nikoga nije briga ni kako se prije zvao ni kako sada. Mogao bi se zvati i Šišmišot Zamrbrgiljetutumatović-Kra. A tko bi poželio ostvariti išta, a kamoli bliski intimni kontakt s nekim tko bi zvao Šišmišot Zamrbrgiljetutumatović-Kra? Zato ih i nije briga! Već ranije, još sjedeći za stolom, po tko zna koji puta Hary Zrinjsky je uočio da svakojake misli padaju na pamet od whiskeya.

- A tko ste vi? - halapljivo grakne.

- Ja sam maloprije sjedila u "Velvetu" dva stola dalje od vas, a vi ste svaki čas buljili u mene.

- Ja? - Hary je u prvi čas krenuo zanijekati, kao da je ulovljen u dječjoj nepodopštini, ali se suzdržao sjetivši se u koga je buljio. Naravno da je buljio, jedva je tu i tamo uspijevao skrenuti oko; odahnuo je kada je nedavno, prije ne više od pet minuta napustila lokal, da ga ne muči pogled na nju. Ili još više, da ga ne muči kako je nekoliko puta njezin pogled kliznuo preko njega kao preko nevidljiva čovjeka. Taj bezizrazni pogled otvoreno mu je kazivao da ni da živi dvije tisuće godina ne bi dozvolila priliku da joj se približi bliže od metra, osim da joj očisti cipele. A sad zove! Kako se već dokopala telefona? I odmah ga nazvala! Njega! Ako je to zaista ona, zbog nje bi se isplatilo napraviti sve na svijetu. - Da - brzo potvrdi Hary.

- Imam dugu ravnu smeđu kosu. Nosila sam bijelu bluzu i...

- Ma, znam, znam! - prekine je on prije nego je spomenula suknjicu. Kratka smeđa suknjica lepršala je oko prčaste guzičice kao zastava koju bi slijedio u sve bitke svijeta. Ispod nje izvirale su tako nevjerojatno duge pravilne noge da je sam pogled na njih djelovao kao optička varka. A kad je ustala i krenula prema izlazu, Hary nije mogao vjerovati svojim očima na kako je visokim peticama hodala, lagano i sigurno kao da su sastavni dio njezina tijela. - A kako ja mogu znati da ste to zaista vi?

- U jednom trenutku ispala mi je žličica kojom sam sipala šećer u čaj i vi ste se nasmiješili...

- To je točno. Ali to je sve moglo vidjeti još dvadeset ljudi naokolo, i kako je ispala žličica i kako sam se ja nasmiješio, pa sad pokušavaju zbijati sprdnju sa mnom.

- U pravu ste. Ali ako ste voljni riskirati, u sljedećih deset minuta možete se uvjeriti da vas ja zovem... - (To je zvučalo opijajuće: "ja vas zovem".) - Nećete riskirati mnogo, uvjerit ćete se da sam to ja, a zatim ćemo vidjeti dalje. - Tome "dalje" nije mogao odoljeti. Sve "dalje", što ga vodi bliže njoj, vrijedno je svake cijene.

- Da čujem...

Njezin je prijedlog bio jednostavan, a upute precizne: Hary neka plati račun i izađe iz "Velveta", prođe pored svog auta i nastavi pješice prema stotinjak metara udaljenom kinu "Tuškanac". Ispred kina se uzdiže plato na kraju kojega je kiosk u kojemu prodaju sendviče i slično. Kiosk sada ne radi, ali ondje će saznati dalje.




Ne razmišljajući Hary prebaci ogrtač, gurne mobitel u džep, u prolazu dobaci konobaru smotuljak novčanica i ne čekajući kusur izađe pred "Velvet". Pogleda sat, prošla je ponoć. Potapša BMW i zaputi se kako mu je rečeno. Od kina "Tuškanac" počinjao je gušći mrak tuškanačke šume u koji su zalazili i iz kojeg se vraćali zagrljeni parovi.

Stigavši do kioska Hary se okrene oko sebe. Zadnja kino predstava već je odavno završila. Iz staklenih ormarića s plakatima filmova koji će tek igrati svijetlilo je po platou. Priđe ogradi i pogleda nadolje. U podnožju visokog zida nazirali su se tamni obrisi parkiranih vozila, iza njih pusta cesta. Nigdje nikoga. Tek u tom trenutku on se prisjeti da je postupio neoprezno. Otkopča kopču na futroli revolvera pod pazuhom.

Nije stigao učiniti išta više. Na cesti niže njega zaustavi se neki auto. U kabini se upali svjetlo i Hary zapazi za upravljačem neuglednu gospođicu koju ne bi nikada uočio da nije sjedila u "Velvetu" s ljepoticom. Odahne i opusti napete ramene mišiće, ali istovremeno živne - ipak! Na to se s druge strane otvore vrata suvozača i netko se počne izvlačiti. Preko krova zaustavljena automobila pomolila se glava s dugom tamnom ravnom kosom, podigla je lice i uočila da je Hary na mjestu koje je naznačila. Ona! Brzo je zalupila vrata kroz koja se izvukla, svjetlo u kabini se ugasilo, i auto isti trenutak krene otkrivajući vitki lik u cijelosti. U nekoliko dugih koraka prešla je cestu i zašla među parkirane automobile neposredno ispod platoa. Dobacila je Haryu "Čekajte!", otvorila vrata jednog od njih i nestala unutra.

S rukom na dršci revolvera Hary shvati zašto ga je upravo ondje pozvala. U zračnoj liniji bio je oko pet metara iznad nje, ali ako bi pokušao doći do nje, ne bi mu uspjelo. Da skoči bilo je previsoko. I glupo. Da potrči naokolo, čim bi krenuo ona bi stigla upaliti motor i odjuriti prije nego bi stigao do njezina automobila. Nekoliko trenutaka ništa se nije događalo, a onda se javi mobitel u džepu.

- Jeste li se sad uvjerili da sam to ja? - začuo je već poznati glas kada ga je prinio uhu.

- Aha - odgovorio je suha grla.

- Dobro, sad ne prekidajte vezu i gledajte.

Hary prepozna tip auta i zabulji se. Ferarri Testarossa. Još nije zamijetio takav u Zagrebu. Kakav auto! Drmnuli su jedan takav u Milanu i prodali ga u Lištici. Već sam pogled na njega bio je dovoljan da bi mogao masturbirati. U kabini se upalilo unutarnje svjetlo, dovoljno jako da se do tada tamno veliko nakošeno prednje staklo pretvori u prozirnu opnu. Sa svog mjesta Hary je kao na dlanu vidio ljepoticu od koljena do ramena. Sjedila je na sjedištu za suvozača. Jedna ruka bila joj je savinuta i podignuta, u njoj je držala svoj mobitel.

- Vidite?

- Aha.

- Da li vam se dopada?

- Dopada mi se! - provalilo je iz njega. - Kako mi se ne bi dopadalo?! Naravno da mi se dopada! Sjajno izgledate, gospođice! Sjajno! Odavno nisam vidio ikoga tko bi mi se tako dopao!

- Izvrsno! - prekine ga njezin podsmješljiv usklik. - Onda gledajte dalje.

Hary nije mogao vjerovati očima: slobodna ruka joj se spustila na rub suknjice i počela je polako zadizati. I ma koliko suknjica bila kratka, činilo se da to traje vječno. Ispod suknjice se ukazao rub čarapa.

- Pa ona nosi čarape! - zgrane se Hary. Bila je potrebna velika hrabrost ili drskost nositi čarape ispod tako kratke suknjice, te vještina da se migoljeći između stolova ne omogući ostalim posjetiocima kafića da to uoče. "Ta kao da je rođena u kratkoj suknjici i na visokim petama!", oduševljeno pomisli.

- Gledate? - doprlo mu je do svijesti njezino pitanje.

- Oh, gledam, gledam, gledam... - zatulio je kao vuk.

- Hoćete da nastavim?

- Oh, da, samo dalje tako!

Čuo je njezin zadovoljni grleni hihot, a za to vrijeme se ispod tkanine pokazala gola koža butina iznad čarapa preko koje su se razvukle trake haltera. Haryevom zapanjenom pogledu ukazao se početak bijelog trokuta čipkastih gaćica. Trokut se širio i izduživao rastući, ogolio se trak kože trbuha između ruba gaćica i pojasa haltera, te površina trbuščića iznad haltera s pupkom u sredini. Zadigla je prednju stranu suknje na trbuh, a kad je spustila ruku tkanina je ostala u tom položaju. Iz Harijeve točke gledišta suknjica je sad izgledala kao krug na kojemu počiva djevojački struk, obli bokovi i izdužene butine. Slobodna ruka se spustila među noge i prsti su nestali među njima.

- Mmmmmmm... - dopiralo je sladostasnno mačkasto predenje iz slušalice.

Hary se nije usudio ni pomaknuti ni oglasiti da ne prekine čaroliju. I zaista, ruka je ponovo krenula nagore, dugi prsti su dohvatili rub gaćica i počeli ih vući. I kao što je izgledalo da se suknjica dugo podiže, tako je sad izgledalo da gaćice još duže klize nadolje. Ispod njih se promolio crni čuperak, a zatim se otkrilo da je to pažljivo frizirani trokutić, ali je u narednom trenutku bio zakriljen potkoljenicama koje je ljepotica privukla na prsa dok je preko njih povlačila gaćice.

Odbacivši taj minimalni komadić donjeg veša, nepoznata je ponovo spustila noge, ali široko razmaknute. Dlan joj je istovremeno prekrio crni trokutić i počeo se gnijezditi na njemu.

- Mmmmmm...

U Haryev uspaljeni mozak prodre jedna od posljednjih suvislih misli tom prigodom: shvatio je - za njezinu namjeru - još jednu pogodnost mjesta na kojemu je parkirala svoj automobil. Ne samo da je on nije mogao dohvatiti, nego je nitko osim njega nije mogao ni uočiti. S obje njezine strane nastavljao se niz mračnih trupina drugih ostavljenih automobila prislonjenih do zida na kojemu je bio plato i onuda nitko nije mogao proći. Iza nje je bila cesta kojom je povremeno prošlo poneko vozilo, ali iz njega nisu mogli vidjeti ništa više od pozadine parkiranih automobila. Nakon ceste je traka zemlje iz koje izrastaju divovske platane čije krošnje nadkriljuju cijeli prostor uklanjajući i slabo svjetlo zvijezda, a tek iza toga je nogostup kojim rijetko prođu tamne siluete ljubavnih parova, ali oni su ionako nezainteresirani za išta oko njih.

Lukava mala, lukava!

Ona je naglo posegnula za torbicom koja je ležala na sjedištu do nje, otvorila je i iz nje izvukla nešto bijelo i dugačko. U prvi mah izgledalo je kao omanji pendrek prometnih policajaca, ali Hary shvati da nije to kada ga ona naglim pokretom zabije u izvorište crnog trokutića. Kao u mađioničarskom triku bijeli predmet naočigled je nestajao u spajalištu raširenog međunožja. Kad je potpuno iščeznuo, iz mobitela dopre jedno teško "A-huuuuuuu...."

Gledajući kako njezina ruka sve bržim pokretima zapešća uvlači i izvlači bijeli valjak u i iz crnog trokutića, Haryu se učinilo da kroz mobitel dopire "šljap! šljap! šljap!", ali mora da mu se samo učinilo. No nedvojbeno je čuo sve snažnije i snažnije dahtanje nepoznate gospođice. Odjednom shvati da ni on više ne stišče dršku revolvera, već da je makinalno premjestio ruku u džep hlača i kroz postavu stišće nešto drugo. Želja da to nabreklo crijevo zamijeni mrtvu bijelu plastiku preplavi ga. Zavapi:

- Gospođice!

Njezin glas dođe iz velike daljine, kao da se budi iz dubokog sna:

- Daaaaaaaaa?

Ali Hary nije nalazio druge riječi do da ponovi još očajnije:

- Gospođice!

- Daaaaaaa.... Ah, da. Sigurno se pitate što se zbiva, zar ne?

Iako je bilo očigledno što se zbiva, Haryu ipak ništa nije bilo jasno. Ona se grleno nasmije.

- Vidite.... Ja jako volim voditi ljubav. Jako, jako... jako.. jako to volim... - riječi su joj bile usklađene s ritmom pojavljivanja i nestajanja bijelog valjka. - Oh, kako ja volim voditi ljubav! To mi je najmilije na svijetu, najmilije! - Kružila je bokovima i uvrtala struk. - I vi to volite, zar ne?

- Volim! - rikne Hary.

- A večeras je takva noć da me je cijelo tijelo izazivalo, sva sam ustreptala, gotovo do bola! I - oh! - kako bih se nabola na neku čvrstu muškost! Ali ne!

- Zašto ne?! - Hary se izbezumio.

- Zato! Priznajte, biste li me rado ljubili, biste li me grlili, biste li me privijali, čvrsto, čvrsto, čvrsto...?

- Da!

- To volim čuti. Govorite mi tako. Tako... tako... aaa... aaa... I ja bih vas rado pustila među svoja koljena, obgrlila vas rukama i nogama, pripila se usnama na usne, ahhh...

- Pa zašto onda...? - Haryev mozak je radio kao mašinica tražeći načina da je privoli prekinuti ovu igru, ali i da ne prekinu već da nastave na drugi način, mnogo bolji.

- Ne mogu... ne mogu... Ja se toliko volim ljubiti, milovati, voditi ljubav... Patim kad to ne mogu, a već dugo... nisam imala prilike... To jest... bilo je prilika, ali...

- Ali što?!

- Strah me je.

- Čega?

- Side.

Riječ je pala kao teški kameni blok. Koga nije strah? Prokletstvo Božje! Kazna Božja za razularenost svijeta! Nema toga tko nema barem najmanji zazor. Ondje gdje je spontanost najvažnija, odjednom je potreban oprez. Najstariji sport na svijetu, uloviti što više, odjednom se premetnuo u - sačuvati se. Zbližiti se premetnulo u izbjeći. Ode svijet k vragu! Rekao bi dr. Franjo: ugrozba!

- Ja se toliko volim ljubiti... voditi ljubav... - glas joj je zvučao pretužno. Grcajući prizvuk odjednom više nije odavao strast nego očaj: - Ali me je strah! Panično strah! Užasno strah! I onda se moram sama milovati, sama zadovoljavati. I onda ne uživam, nego patim. Mrzim to što moram raditi. Teško mi je. Užasno mi je teško. I onda moram...

- Što morate?

- Onda moram... ovo. Biste li me rado okusili? Da. Biste li radije od ičega na svijetu okusili kako mi je unutrašnjost vrela... i glatka... i vlažna... - bio je to sirenski zov. "Jebeš sidu!", pomisli Hary i zasopće u mikrofon mobitela:

- Da! Nije važno! Hoću vas! Ništa na svijetu mi nije važno, ništa, ne briga me! Ja nemam sidu, a ako imate vi - pa što? Umrijet ćemo tucajući se, vodit ćemo ljubav do kraja života!

- Kako je to lijepo čuti! - prekinula ga je. - Kako je to lijepo! Ali mene je i dalje strah! Ne usudim se. I očajna sam. Život bez ljubavi je besmislen. I patim. Patim. Patim. Aaaaaaah!

Gibanje zapešća se ubrzalo toliko da se šaka pretvorila u nejasni pokret.

- Aaaaah... aaaaah.... aaaaaah.... Dolazi!

- Što?! - Hary se brzo okrene oko sebe i prihvati revolvera. Proradio mu je urođeni obrambeni instikt. - Tko dolazi?!

- Meni dolazi... Oooooooh.... Dolazi mi...

- Ah, da - ponovo je sagnuo glavu prema njoj, ali ga je prekid zbog zabune donekle osvijestio, te zapita: - Dobro, sve razumijem, ali što ću vam ja? Što ja glumim ovdje na vrhu ovog zida?

- Patite li? - upita ga ona umjesto odgovora.

- Moglo bi se reći - bio je suzdržan.

- Eto vidite... i ja patim... oh, kako slatko! Stvarno patim, patim... A kad patim... puno mi je lakše patiti... kad još netko pati sa mnom!

Hary je odavno znao da je svijet dolina bola i patnji, ali u nekim prilikama mu je bilo teško pomiriti se s tim, naročito kada je patnja i njega zahvaćala.

- Odabrala sam vas jer ste mi izgledali baš dobro... visok i kršan... čvrst... dobro odjeven... Upravo kako volim! A vidjela sam i mobitel! I dolazi mi.... dolazi... dolazi... Evo! AAAAAAAAA!

U slušalici je zakrčalo kada joj se glas pretvorio u porođajni vrisak. Nakon njega zavladala je tišina ispunjena tek statičkim šumom veze. U kabini ispod njega ugasilo se svjetlo i neko vrijeme ništa se nije događalo.

I dalje ukipljeni Hary udahne punim plućima opojni tuškanački zrak. A onda se motor automobila oglasi, vozilo poput buhe poskoči unatrag na pustu cestu, bljesnu farovi, kotači se pokrenu u smjeru prometne trake, te limena naprava punom brzinom odjuri u noć. Još uvijek ne shvaćajući tko je, što je i gdje je, Hary je smrznuto gledao kako crvena stražnja svjetalca nestaju u daljini i stiskao mobitel kao da iz njega može istisnuti išta više osim signala prekida:

- Tu, tu, tu....






(nastavak)


- 01:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #